
Temelji Srpstva i srpske države nalaze se u svetoj lozi Stefana Nemanje. U svojoj dvovekovnoj vladavini dinastija Nemanjića ustanovila je neka od najvažnijih državnih znamenja, uzdigla Rašku županiju do velikog Srpskog carstva i podigla vredne zadužbine. Srpski narod Nemanjićima duguje svoju crkvu, neke od najlepših verskih hramova, grb i prvu zastavu.
Od bajkovitih predstava i legendi o vlasteli na nemanjićkom dvoru, preko epskih junačkih pesama do istorijskih činjenica savremeni čitalac i proučavalac prošlosti i istorije može preći dugačak put. No, čak i pored brojnih nepodudarnosti i argumentima nepotkrepljenih podataka, ono u šta nema sumnje jeste uloga i nemerljiv značaj koji su Nemanjići imali u stvaranju srpske države.
Državni zakoni, autokefalnost srpske crkve, brojni manastiri kao najlepši primeri vizantijske arhitekture i klesarskog zanata deo su tog bogatog nacionalnog nasleđa. Iza Nemanjića ostala su i brojna materijalna i nematerijalna blaga među kojima i srednjovekovne crkvene zastave, te svedočanstva o steg-zastavama koje su koristili u svojim vojnim pohodima.
Prva srpska zastava: crveno-plavi steg Stefana Vladislava
Dobrim poznavaocima loze Nemanjića i srpske istorije nije nepoznat podatak da je prva srpska zastava bila u dve boje. Uprkos uvreženom mišljenju da je ovo državno znamenje oduvek bila čuvena trobojka, istorijske činjenice stoje u prilog crveno-plavom srednjovekovnom stegu. Kao opšteprihvaćen naziv za zastavu srednjovekovnih vojski, steg koji se dovodi u direktnu vezu sa Nemanjićima po prvi put se pominje u 13. veku. Reč je o dubrovačkom dokumentu u kom nema detaljnih opisa same zastave-stega, osim da je „zastava od crvene i plave svile“ (lat. vexillium unum de zendato rubeo et blavo).
Zastava je bila deo depozita porodice kralja Stefana Vladislava, koji je trezoru u Dubrovniku na čuvanje ostavio kraljev sin župan Desa 1281. godine. Da je u pitanju jedna od najvećih dragocenosti dinastije potvrđuje činjenica što se zastava našla u kovčezima zajedno sa 122 srebrna tanjira, 20 srebrnih zdela, 14 komada zlatnog posuđa i drugim kraljevskim haljinama i znamenjima. Istoričari veruju da je ova zastava bila i ranije u upotrebi kod Nemanjića.
Simbol krsta je bio čest na srpskim srednjovekovnim zastavama. Najpre je predstavljao pripadnost hrišćanskoj veri, da bi kasnije postao i heraldički motiv. Inače, pored krsta srpski vladari su po ugledu na zastave Vizantijskog carstva na svojim imali likove svetitelja. To je u najvećem broju slučajeva bio lik Arhangela Mihaila, Svetog Dimitrija Solunskog i Svetog Đorđa.
Istoričari često ističu značaj koji su u srednjem veku imale steg-zastave za vojske i njihove vođe. Zapleniti neprijateljski steg značilo je najviše dostignuće, kao što je bila velika sramota steg izgubiti. Tako je ostalo zapisano na budimskom dvoru da je kralj Uroš I u porazu sa Mađarima 1268. godine izgubio zastavu. Međutim, u popisu ratnog plena ne postoji detaljan opis zastave. Navodi se samo da je uz kraljev steg zaplenjen i zlatni krst ukrašen dragim kamenjem i biserima.
Pretpostavlja se da se steg-zastava, koja je najčešće korišćena u ratnim pohodima Nemanjića, pojavljivala u dve varijante – sa kraćim i dužim kracima – ali uvek u istim bojama, crvenoj i plavoj.
Ratne zastave cara Dušana
Osim u istorijskim zabeleškama svedočanstvo o srednjovekovnim zastavama Nemanjića postoji i u materijalnom obliku. U pitanju su dve ratne zastave cara Dušana, koje se čuvaju u hilandarskoj riznici. Da je reč o zastavama koje su korišćene u vojnim pohodima potvrđuje i njihov trouglast oblik. O datumu starosti istoričari nalaze dokaze u tehnikama tkanja svile. Jedna od ove dve zastave ima versku ulogu, upotrebljava se kao barjak u litijama. Ima četiri polja od crvene, bele i žute svile – u centralnom delu žutog polja nalazi se ravnokraki krst. Uz najdužu ivicu zastave našivene su rese u zelenoj boji, kao i žuta traka sa ukrasnim vezom.
Druga zastava koja se čuva u Hilandaru takođe je izrađena od svile od narandžaste, zelene i žute boje. Na velikom zelenom polju nalazi se i dvostruki krst u zlatnoj boji. Međutim, ova zastava se ne koristi u verskim procesijama.
Dvoglavi orao – simbol nemanjićke Srbije i Srpstva
Zastave u srednjem veku uglavnom su bile kvadratnog oblika, izrađene od svile ili platna sa grbom vladarske porodice. Nemanjićki porodični grb i simbol srpske države od njenih najranijih dana je orao sa dve glave. Preuzet iz vizantijske istorije, dvoglavi orao važi za najstarije nacionalno obeležje Srba. Istorija beleži da ga je kao simbolično jedinstvo duhovnog i materijalnog sveta koristila carska porodica Komnin, ali postoje podaci o njegovoj upotrebi i u Svetom Rimskom carstvu, Rusiji i Austrougarskoj.
Crveni dvoglavi orao kao simbol u Srba prvi put srećemo u 12. veku, kod Stefana Prvovenčanog. On ga je počeo koristiti 1195. godine kada je postao sevastokrator. Ovom visokom titulom Stefan je, između ostalog, dobio pravo da u svečanim prilikama nosi sjajnu dvorsku uniformu. Već naredne godine stupio je na presto. Crveni orao uglavnom je bio postavljen u centralnom delu belog ili zlatnog polja zastave.
Dvoglavi orao i na pečatima i freskama
Pored istaknutog mesta na zastavama, grb Nemanjića pojavljuje se i na pečatima i ktitorskim freskama u manastirima. Tako je Stefan Prvovenčani prikazan u odeći koja na sebi ima iscrtane zlatne dvoglave orlove na crvenom polju na freskama u manastirima Žiča i Bogorodica Ljeviška. Sa istim obeležjem na dvorskim haljinama prikazani su i njegovi sinovi, kraljevi Radoslav i Vladislav na freskama u pomenutim hramovima, kao i u Studenici i Mileševi.
Zapravo, crveni orao sa dve glave je grb koji su koristili svi srpski kraljevi iz loze Nemanjića do Stefana Dušana. Dobiviši titulu cara 1346. godine, Dušan Silni zamenio je crvenog orla belim orlom na crvenoj pozadini. Poznato je, na primer, da je 1339. godine na zidinama Skoplja istakao zastavu sa ovim motivom. Nakon njegove smrti koristio ga je i njegov sin Uroš Nejaki, a pojavljuje se i na grbu Lazarevića. Kada je Stefan Lazarević dobio titulu despota 1402. godine, ovaj heraldički motiv srednjovekovne Srbije postao je trajan. Tako je i danas kada dvoglavi orao predstavlja, uz zastavu, glavno državno znamenje.
Izvor naslovne fotografije: Wikipedia/javno vlasništvo