Meša Selimović: Citati (Derviš i Smrt, Tvrđava)

4.4
(7)

Meša Selimović bio je srpski i bosansko-hercegovački književnik. Jedna je od najznačajnijih ličnosti naše književnosti XX veka. Rođen je u Tuzli, 1910, a umro u Beogradu 1982. godine. Njegova najznačajnija dela su „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“, a u ovom tekstu izdvojili smo segmente upravo iz ova dva Selimovićeva romana.

Ovo su citati Meše Selimovića koje mnogi ljubitelji domaće književnosti verovatno znaju napamet, ali ih uvek rado pročitaju ponovo kada im se ukaže prilika za to. Pročitajte i vi!

Meša Selimović, citati iz romana Derviš i smrt: „Nije čovjek ono što misli, već ono što čini“.

  • Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.
  • Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.
  • Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanja na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.
  • Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
  • Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije, teško ih je izdržati, neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju. Bezuspešno nastojiš da ostaneš čist i slobodan, neko tvoj će ti zagorčati život.
  • Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto.
  • Idi od mene, odvratna nemoći, zavaravaš me lažnim slikama rasterećenja, koje nisu čak ni želje.
  • Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.
  • Dobro bi bilo početi sve iz početka. A početka više nema, niti je važan, niti znamo kad bude, poslije ga određujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukčije, a nije, i namećemo se proljeću, da ne mislimo na nepostojeći početak, ni na ružno nastavljanje. Uzalud hodam sokacima, trošim vrijeme što  se ne da potrošiti.
  • Nisam podnosio ni svoju ni tuđu grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad bi mene pogodila.
  • Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha, nego zbog grijeha.
  • Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tad je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen, ili grub, ili nerazmišljen.
  • Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.
  • Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
  • Slutnja je prvi glasnik nesreće.
  • Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano.
  • Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož.
  • Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.
  • A odricanje je ubjedljivo, ne postavlja sebi granice ni ciljeve, ničemu ne teži, ništa ne brani. Teže je nešto braniti nego napadati, jer ono što se ostvaruje neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli.
  • Čovjek treba da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja zbog mogućeg gubitka. Misao je surovo beznadežna. Ne možemo uništiti sve sto volimo. Uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.
  • Išao sam kroz život bez straha i podozrenja, kao budala pored provalije, sad mi se čini provalijom i ravan put.
  • Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide? Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.
  • Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloga.
  • Svijet je tišina i tama.
  • Poučite me mrtvi kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Citati Meše Selimovića  iz romana Tvrđava: „Svakome ću priznati pravo da me prevari osim prijatelju“

  • U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.
  • Što ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajedničku neodgovornost. Teško čovječanstvu dok je tako.
  • Mogu da mislim što god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti – prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemaš mogućnosti da kažeš ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš. Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.
  • O jadno vrijeme koje ne dozvoljavaš ni simisao ni junaštvo.
  • Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.
  • Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin. Upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
  • Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto, lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje.  Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu da uspostavimo nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Da li je moguća ikakva veza između čovijeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, u stvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nad mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im se od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se sve više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nesvakidašnji pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju. Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naređuje opreznost i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.
  • Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam, ne mogu čak ni da se branim. Ja sam talambas po kojem biju, ali nekakav gluhi talambas koji niti sam ječi, niti koga saziva.
  • Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.
  • Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno i dobijam više nego što sam želeo da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrijednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi… Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.
  • Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih žnjeli posljedice, već po najluđim slučajnostima, a mi smo svoje zle slučajnosti već potrošili, ostale su nam samo dobre.
  • Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!
  • Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrastati, treba se pomučiti.
  • Svakome ću priznati pravo da me prevari osim prijatelju.

Koliko je koristan ovaj tekst?

Klikni na zvezdicu i oceni!

Prosečna ocena 4.4 / 5. Broj ocena: 7

Za sada nema glasova! Budite prvi koji će oceniti ovaj post.

admin

Read Previous

Kako tim bilding podstiče produktivnost i jača odnose unutar firme

Read Next

Gerila marketing: primeri i forme koje se primenjuju u praksi

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *